Ararat (Agri Dagi, 5165 m) - Na krovu svete planine
Tekst i foto: Braco Babić, septembar 2009.
Od 26.08.-02.09.2009. godine u organizaciji Turkish Mountaineering Federation održano je "10th International Victory Climb To Mount Agri". Ovdje donosimo izvode iz planinarskog dnevnika Brace Babića koji je na ovom pohodu predstavljao Bosnu i Hercegovinu.


Svečano otvaranje 10th Victory Climb to Mount Agri na glavnom gradskom trgu u Igdiru.

Za planinare koji žele učestvovati u pohodu na ovaj vječno snijegom pokriveni vrh, jedan od najboljih načina je da se na vrijeme (do 30. juna!) prijave kod Turske Planinarske Federacije. U mom slučaju sa prijavom sam dosta zakasnio i kada sam sredio sve formalnosti u Planinarskom Savezu Bosne i Hercegovine uslijedilo je napeto iščekivanje na odgovor koji nikako da stigne, a datum polaska se iz dana u dan približavao. Žarko sam želio da odem na najviši vrh Turske, nisam se obeshrabrio i uz malu urgenciju prijatelja iz Ankare ipak sam dan uoči polaska dobio poziv za učešće.

25.08.2009.
Za Tursku, zajedno sa mnom, putuju Ramiz, Bojan, Valentina i Zoran (planinari iz Crne Gore). Iz Sarajeva polazimo u 06,15 h avionom za Istanbul. U Istanbulu presjedamo u avion za Kars, a dalje put nastavljamo autobusom (140 km). U Igdir na krajniji istok Turske stižemo u 17,00 h. U policijskoj stanici doznajemo da smo smješteni u Učiteljskom internatu u kojem treba da noćimo dvije noći. Odlazimo u šetnju gradom. S obzirom da smo u Tursku došli u vrijeme svetog mjeseca ramazana pričekali smo da mnogobrojni restorani, aščinice i čevabdžinice otvore svoja vrata gostima za iftar. Večeramo u centru grada u jednom malom restoranu u kojem služe ukusna jela iz nacionalne kuhinje. Nakon večere s novostečenim prijateljima Turcima iz Igdira odlazimo u jednu čajdžinicu u kojoj na minderlucima pod otvorenim nebom ispijamo tradicionalan čaj. Iz velikog samovara koji nam je donio konobar sami sebi točimo čaj u male čaše od vatrostalnog stakla. Ugodno ćaskamo i pored problema u komunikaciji jer niko od njih ne razumije i ne govori engleski jezik. I začudo uz površno poznavanje ruskog jezika uspjevamo da se nekako razumijemo! Kasno uveče rastajemo se dok praznim Igdirskim ulicama odjekuje naš smijeh i glasni povici: spasiba, harašo, zdrastvujte..! >

 

© Zone-2000