HOME PAGE  
ALPINISM  
 
Antarktik: U carstvu vječnog leda
Naim Logić, februar 2015
Nakon što se medijska "prašina" slegla, Naim Logić je po svom dobrom običaju, koji iznimno cijenimo (i koji bi u stvari trebao svima biti model djelovanja u planinama) stigao na miru sabrati utiske i predstaviti uspon na Mt Vinson na Antarktiku, možda najegzotičniji uspon od svih njegovih dosadašnjih.


Uspjedoh izaći na najviše planine 6 kontinenata i ostade još Antarktik, kontinent superlativa: najsuroviji, najhladniji, najvjetrovitiji, najsuhlji, najudaljeniji, najneistraženiji, najnenaseljeniji, najočuvaniji, najvisočiji, najskuplji... Bio sam spreman da se uhvatim u koštac sa svim ovim superlativima, izuzev posljednjeg koji je dugo bio nepremostiva prepreka, jer od cijene troškova odlaska na Antarktik naprosto 'boli glava'.


Punta Arenas - najjužniji grad Čilea, izhodišna tačka za Antarktik

Među planinarima danas postoji jedan veoma popularan izazov: "7 Summits Challenge" čiji je cilj izaći na najviše planine svih 7 kontinenata. Ostvarivši već 6 od takvih ciljeva počeo sam ozbiljno razmišljati i o preostalom: Mt Vinson visok 4.897 metra ili 16,067 stopa kao najviša planina Antarktika.
Međutim, odlazak na Antarktik nije nimalo jeftin. Izdvojiti gotovo $4.000 po danu boravka za 'normalnog' čovjeka zvuči nepojmljivo i to je osnovni razlog zašto je Mt Vinson ostao posljednji od '7 Summits'. Na uporna pitanja mojih prijatelja šta čekam sa kompletiranjem '7 Summits' konačno sam odgovorio odlučivši se na taj potez. Za odluku mi je pomogla činjenica da u USA čovjek mojih godina može 'zagrabiti' novaca iz penzionog fonda, ukoliko ga posjeduje.
Ja sam se odlučio za posudbu i evo sada mi valja vraćati taj kredit. Danas, svaki put kada dobijem umanjen ček, zapitam se: "Da li je zaista odlazak na Antarktik vrijedio tih para?" Možda ćete se iznenaditi, ali ja sam vrlo blizu pozitivnom odgovoru! Jer, Antarktik je toliko poseban, toliko jedinstven, toliko fascinantan da ja uopšte neću ni pokušavati da vam to objasnim iz prostog razloga jer mislim da je to nemoguće - to jednostavno treba doživjeti! Iznijeću vam neke činjenice koje predstavljaju samo dvije od nekoliko kockica impresivnog mozaika koji se kompletno može sagledati samo odlaskom 'dole ispod', odlaskom na Antarktik.

Svi putevi prema Mt Vinsonu polaze iz Punta Arenas, najjužnijeg grada Čilea sa oko 120.000 stanovnika. Grad je izgrađen na jednom pješčanom žalu - nešto slično Zlatnom ratu u Bolu na Braču. Otuda i naziv grada - prevodeći 'Pješčani žal' na španski 'Punta Arenosa' postade 'u narodu' - Punta Arenas. U 18. vijeku ovdje je pronađeno nešto zlata i krenula je zlatna groznica - stigli su uglavnom Evropljani: Nijemci, Francuzi, Italijani, Englezi, Španci, Škoti, Švajcarci, a gotovo polovina, oko 3.000, stiglo je iz Hrvatske, uglavnom sa otoka Brača. Čini mi se da je pjeskoviti žal imao važan momenat ovdje, otuda i moja aluzija na Bol na Braču.
U Punta Arenas sam stigao 26. decembra nakon 2 dana tumbanja po avionima i aerodromima. Dočekali su me divni motivi - par velikih prekookenaskih putničkih brodova ukotvljeno u luci u niskom jutarnjem suncu, lijepo brodogradiliste, puno morskih ptica,... Priroda je zamamna - ovdje je početak ljeta i sve cvjeta jarkim bojama. Čitav grad odiše nekom patinom, nakrcan istorijskim detaljima - stare građevine, spomenici Amundsenu, Scottu... pionirima osvajanja Antarktika i Južnog pola... i naravno Magelanu. Ferdinand Magelan, Portugalac koji je jedrio za španskog kralja prošao je ovuda 21. oktobra 1520. Replika njegovog drvenog broda je danas velika turistička atrakcija. Čovjek kada to vidi bolje shvata svu veličinu, odvažnost, hrabrost i upornost Magelana koji se na 5 drvenih brodica, kao na 5 orahovih ljuskica, uputio na uzburkane svjetske okeane da oplovi svijet i potvrdi da je Zemlja zaista okrugla!
Krenuo je 20. septembra 1519. sa 265 mornara od kojih se samo 18 vratilo u Sevilju 8. septembra 1522., (3 godine kasnije). Na žalost, među tih 18 nije bio Magelan - poginuo je 27. aprila 1521. u sukobu sa urođenicima na Filipinima u 41 godini života.
Prolazeći ovuda Magelan je na južnoj obali cijelo vrijeme zapažao vatre koje je zbog grijanja palilo lokalno stanovništvo. Otuda i naziv za taj dio svijeta: Vatrena ili Ognjena Zemlja ("Tierra de los Fuegos"). On je dao ime i Tihom okeanu, a po njemu je i Magelanov prolaz na jugu Čilea dobio ime.
Da ne zaboravim par korisnih informacija: kurs domaće valute, čileanskog pezosa bio je 1US$ = 600 pezosa, a benzin se prodavao za 721 pezos po litri ($1,2 / litru).


Antarktik je sterilan kontinent - napuštajući Južnu Ameriku radi dezinfekcije obuće obavezno je proći kroz dvije kade sa specijalnim hemikalijama

U Punta Arenas sam sreo članove tima. Bilo nas je 4 u timu. Osim mene, tu su bili: Olivier V. iz Holandije (marketing direktor jedne britanske firme), John H. iz Južne Afrike (očni hirurg) i Bill C. sa Aljaske (geološki inžinjer). Prosjek naših godina je bio oko 57, a ja nisam bio najstariji. Naš organizator je bio Mountain Trip, organizacija sa kojom sam 2011. išao na Denali (6.194 m) na skijama. Vođa tima je bio Jacob S. kome je ovo osma sezona ekspedicija na Mt Vinson i koji nas je čekao na 'ledu' (ubuduće ću ovaj termin koristiti za Antarktik, to je dole uobičajeno).
Proveli smo 3 dana u Punta Arenas tokom kojih smo provjerili našu opremu, dokupili što je neophodno i specifično za Antarktik, sačekali stvari koje su kasnile u transportu, jednom riječju - pokušali otkloniti sve 'sitnice' zbog kojih bi let na led i uspon na Mt Vinson bio spriječen, uspon za koji je svako od nas izdvojio pozamašnu sumu novca.
Trećeg dana ujutro predali smo naše stvari na poseban tretman - pregled i čišćenje. Poslije podne imali smo upoznavanje sa svim detaljima transporta na led i boravka na ledu. Isuviše puno informacija, ali je najvažnija bila ona o vremenskoj prognozi koja se daje za 5 dana unaprijed vezano za par specifičnih uslova za slijetanje aviona sa točkovima na zaleđenu pistu. Upućivala je na to da ćemo morati čekati još barem 2 dana jer je prognoza za brzinu vjetra bila iznad, za avion prihvatljivih, 25 čvorova (oko 47 km/h), a za temperaturu iznad -8 C što led na pisti čini klizavijim i ne garantuje da će se avion zaustaviti na, inače neuobičajeno dugačkoj pisti od 29 km (18 milja).
Ipak, meteorolog Mark se malo preračunao i nas 60 smo poletili (pun avion) 29. decembra u 9 naveče po izuzetno jakoj kiši. Nakon 20-tak minuta 'izronili' smo iz oblaka na blještavo sunce koje nas je pratilo i više nije zalazilo do iduće godine! Naime, zašlo je tek 11. januara naveče nakon našeg povratka u Punta Arenas. Dakle, na ledu ljeti nisu potrebne čeone svjetiljke.


Avion Iljušin-76TD kojim smo se prebacili na Union Glacier na Blue Ice Runway, zaleđenu pistu dugačku 29 kilometara na oko 700 metara nadmorske visine. Može poletiti sa 86 tona tereta plus 60 putnika uz 9 članova posade.

Na aerodromu na izlazu iz Čilea kontroliše se samo da li imate pasoš (da biste se mogli vratiti) i da li imate oružje (nije dozvoljeno). Praktično, ide se na 'ničiju zemlju', koja nikome ne pripada. Ustvari, 1. decembra 1959. godine pod pokroviteljstvom Ujedinjenih Nacija 12 država (a do danas 50) potpisalo je Sporazum o Antarktiku (tačnije, svega što je južnije od 60 stepeni geografske širine) kojim se definiše njegova sudbina. Ukratko - niko ne može proglasiti suverenitet (Antarktik nema stalnih stanovnika, niti državljana, a time ni vlade) ni na jednom dijelu; zabranjena je bilo kakva vojna aktivnost; predodređen je za miroljubive, uglavnom istraživačke aktivnosti.
Dole se izmjenjuju posade u brojnim istraživačkim laboratorijama (trenutno ih ima 30) tako da ih ljeti bude oko 5.000, a zimi oko 700. Antarctic Logistics & Expeditions (ALE ) sa sjedištem u Salt Lake City, UT dobila je pravo na organizovanje posjeta Antarktiku i te svoje usluge papreno naplaćuje. Nije ni čudo, jer sa jedne strane imaju monopol, a sa druge, ipak su izgradili aerodromsku pistu, redovno je održavaju, organizuju prevoz i boravak u Union Glacier Camp (UGC) i brinu o svim drugim aktivnostima. Iz Alma Ata, Kazahstan iznajmili su stari ruski transportni vojni avion Iljušin-76TD za prevoz iz Punta Arenas na Union Glacier. Ukoliko vrijeme dozvoli u toku ljeta (novembar - januar) Iljušin leti svakih 10 dana. 3.010 km udaljenosti preleti za 4 sata i 15 minuta. Svaki let košta $250.000, a do sada ih je obavljeno preko 150.


Union Glacier Camp (UGC) na oko 700 metara visine. Dočekao nas je konstantan vjetar od oko 30 km/h.

Letili smo direktno na jug (obje lokacije su na gotovo istoj geografskoj dužini od 71 stepen zapadno), sa 53 na blizu 80 stepeni južno (Južni pol je na 90 stepeni!) geografske širine.
Sletili smo u 2 ujutro, 'usred bijela dana'. Ako nije oblačno, što je dole rijetkost, nisko sunce je stalno vidljivo vrteći se u smjeru istok - sjever - zapad - jug, s tim da malo poskoči na horizontu kada je na sjeveru.
Velikim kombijima opremljenim sa po 6 širokih guma za snijeg prevezli smo se u 10-tak km udaljeni Union Glacier Camp. To je pravi mali grad pod šatorima: tehnička baza, pista za male avione sa skijama, dva velika šatora (jedan je restoran, a drugi biblioteka i kino - oba rade 24 sata), stotinjak manjih šatora za ALE uposlene (rekoše da ih ima 69).
U restoranu možete jesti kada hoćete i koliko hoćete, na usluzi su i tuševi (sugeriše se racionalna upotreba), bicikla sa izuzetno širokim gumama za snijeg,. Sve je besplatno (bolje reći, sve ste već unaprijed dobro platili), a desi li se da se ne uspijete vratiti na planirani Iljušinov let, dodatni dan boravka košta $300.
30. decembra uspjeli smo postaviti šatore, na kratko 'sklopiti oči', doručkovati i već u 9 ujutro u 25 minuta leta prebaciti se oko 150 km sjeverozapadno u Vinson Base Camp na Branscomb Glacier na oko 2.100 metara visine.

U Vinson Base Camp (VBC) smo se prebacili malim Twin Otter avionom sa skijama. Sa 2 člana posade može ponijeti i 12 putnika i 1,6 tona prtljaga.

ALE je iz Calgary, Alberta Canada od kompanije Ken Borek Air iznajmio dva Twin Otter mala aviona sa skijama (na slici) za potrebe penjača na Mt Vinson (vrh je vidljiv u sredini planinskog lanca na slici). ALE rentira još jedan njihov avion - Douglas DC3, kojim se rijetki prevoze na Južni pol udaljen nešto preko 1.000 km. Ako vas zanima - jednodnevni izlet košta $27.000. Uz 3 člana posade DC3 može prevesti 18 putnika i 2,5 tone prtljaga.
Kao kuhinju koristili smo veliki šator u obliku iglua - na slici. Mi smo spavali u 3 prostrana i izdržljiva Hilleberg šatora u obliku tunela. Zanimljivo je da smo u VBC zatekli Alexa Abramova, vlasnika ruske organizacije '7 Summits Club'. Sa njima sam bio na Elbrusu 2010, a Alexa upoznao u Yak & Yeti hotelu u Kathmanduu, Nepal 2012. godine. Spremao se i žurio da se sa dva preostala člana pridruži grupi od desetak ruskih poslovnih ljudi i poduzetnika koji su već bili u C1 i koje je predsjednik Putin nagradio putovanjem na Mt. Vinson. Bili su u čestom telefonskom kontaktu sa Putinom koji im je obezbijedio i specijalni avion. Ipak, njihovo poduzetništvo nije im pomoglo da se domognu vrha. Zbog jakog vjetra morali su odustati udaljeni oko 5 sati od vrha, unatoč podršci brojnih i vrsnih vodiča iz '7 Summits Club-a'.


Sa lijeva: John, ja, Bill i Olivier u iglu šatoru-kuhinji u Vinson Base Camp. Neuobičajeno nevrijeme nas je tri dana prikovalo u VBC.

Vrijeme nam nije bilo naklonjeno, a prognoza vremena bila je vrlo nepouzdana. Unutrašnjost Antarktika inače ima izuzetno suhu klimu - svega 20 mm padavina godišnje što ga dovodi u rang Sahare, pustinje u Africi. Ustvari, Antarktik predstavlja najveću pustinju na Zemlji i često ga nazivaju 'zaleđenom pustinjom' (Antarktik je peti po veličini kontinent - veći od Evrope i gotovo 2 puta veći od Australije) dok u rubnim područjima ima naglašeno jake vjetrove (Antarctica vortex).
Međutim, mimo svih očekivanja, čak i za meteorologe, već narednog dana napadalo je 10-tak cm snijega. Doduše nije bilo jasno da li se radilo o novom snijegu ili ga je vjetar prenio odnekuda. Uz to, snijeg je bio baršunast, izuzetno suh i lepršav i teško je bilo znati kolika bi bila njegova debljina nakon što se slegne. U UGC-u ALE je pripremio informacije za važne lokacije, kao što su kampovi, sa naznačenim vremenom kada su na suncu i kada su u sjeni. Možda izgleda čudno, ali je ta informacija veoma korisna. Naime, u danu bez vjetra u šatoru na suncu temperatura se može popeti i do +5C, ali čim šator zađe u sjenu u roku nekoliko minuta temperatura drastično pada i za 30 stepeni.


U VBC na oko 2.100 metara imali smo vremena i za kulinarske specijalitete: naš vođa, Jacob spremio je ukusan 'cheese cake' (kolač sa sirom)

Dok smo čekali povoljnije vrijeme u prostranom kuhinjskom šatoru Jacob je provjeravao svoje kulinarske vještine. Uživali smo u njegovim sendvičima, pici, a prave ovacije je dobio kada je pripravio ukusan 'cheese cake'. Bio je to dio večere i dočeka Nove 2015. godine. Međutim, odlično, ali jako čileansko vino carmenere prije ponoći nas je 'otjeralo' u tople vreće za spavanje.
Te noći jako nevrijeme je gotovo srušilo moj šator. Pod snažnim vjetrom, udar zida šatora u lice me probudio - pogledao sam na sat: bila je tačno ponoć 31. decembra. Izgleda da mi je neko želio čestitati Novu godinu.
Kada spominjem vrijeme, na Antarktiku je vrlo zanimljiv fenomen vremenskih zona. Sve vremenske zone (ima ih više od 24) se stječu na Južnom polu tako da je tamo praktično moguće pješke hodati iz jedne u drugu vremensku zonu, a ni mi nismo bili daleko od Južnog pola. Ipak, obzirom da smo svi doletili iz Čilea, kao referentno vrijeme koristili smo čileansko, koje ide 4 sata ispred arizonskog, a 4 sata iza sarajevskog.


Uspon prema C1 - Donjem kampu po izuzetno promjenljivom vremenu. Osim u rančevima, opremu potrebnu za C1, C2 i uspon na vrh vučemo u sankama.

Ono što je karakteristično za Antarktik su izuzetno niske temperature i jaki vjetrovi. A kao i na svakoj ekspediciji, izuzetno je bilo važno sačuvati zdravlje u tom najhladnijem, najvjetrovitijem, najsuhljem, najsurovijem, naj... kontinentu, zemlji ekstrema i biti maksimalno spreman jurišnog dana na vrh.
Svi ovi superlativi odmah upućuju na 'suhomrazicu' - fenomen koji sam dobro iskusio ljetos na Muztagh Ata u neposrednoj blizini Takla Makan pustinje, fenomen koji je tom prilikom mnoge neoprezne 'počastio' crnim vrhovima prstiju (smrzotinama), fenomen koji najbrže nalazi najkraći put do vaših kostiju ('zima do kosti!').
Jacob nas je uporno upozoravao da je znojenje na ledu pogubno: "Onome koga oznojenog (čitaj mokrog) nađu hladni antarktički vjetrovi 'ne piše' se dobro - lako se može pretvoriti u ledenicu!" - zvonile su mi u glavu njegove riječi.
Na ledu ne živi niko i nema nosača da nam pomognu. Stoga, koliko možemo nosimo na leđima, a ostatak vučemo u sankama. To je prilično naporno i u izuzetno promjenljivom vremenu teško se odlučiti kako se obući, a da se ne oznojite. Često zaustavljanje radi korekcije nije preporučljivo jer ste dio 'konvoja'. Ipak, kada smo 2. januara konačno krenuli obukao sam 'wind-stopere' - i jaknu i pantalone.


Po lijepom vremenu, nakon 6 sati uspona stižemo u C1 na oko 2.800 metara. Upotrebom skijaških štapova olakšavali smo si napore uspona.

Vremenski uslovi se na ledu izuzetno brzo mijenjaju - toga dana, recimo, drastično su se promijenili 7-8 puta (pod 'dan', mislim na protekla 24 sata). Iako sam otvarao bočne zipere na pantalonama i pod pazuhom na vjetrovci koju sam i raskopčavao, u C1 stigao sam prilično oznojen. Da bih bio lakši, presvlaku sam ostavio u VBC.
U sunčanom danu, bez jačeg vjetra, postavili smo šatore i za 3 - 4 sata u vreći za spavanje ipak sam se uspio u potpunosti osušiti. Pored nas kamp je imao IMG (International Mounatin Guides) iz Seattle, WA, a vođa im je bio Mike Hamill. Sa IMG i sa istim vođom sam bio na Cho Oyu 2007. Mikea sam sretao i na Everestu 2012.
Već slijedećeg dana IMG grupa se prebacila u C2. Uočili smo krijeste sniježne prašine na grebenima iznad nas što je značilo da je gore jak vjetar - dan kada su Rusi odustali od vrha. Dan smo iskoristili za uvježbavanje kretanja po obližnjim fiksnim užadima. Inače, dnevne aktivnosti u C1 su malo poremećene jer sunce dolazi u kamp tek oko 11 sati.


Uspon prema C2 - Gornjem kampu. 9 članova Alpine Ascents International (AAI) tima.

Sutradan, 4. januara ustali smo iza 11, doručkovali i oborili sve šatore, ostavili sanke i dobar dio opreme te oko 2 sata poslije podne krenuli prema C2.
Neposredno iza C1 počinje najveći uspon na cijeloj turi gdje se nagibi kreću i nešto preko 45 stepeni. Na usponu je fiksirano blizu 1.000 metara užadi. Koristili smo penjalice i cepine. John je imao problema sa fizičkom pripremljenošću i tehnikom kretanja po fiksnom užetu tako da smo se često sačekivali - Grupa je brza onoliko koliko je brz njen najsporiji član.
AAI (Alpine Ascents International) grupa iz Seattle, WA nas je prestigla - na gornjoj slici. Posljednji penjač na slici je Lakpa Rita Sherpa koji sada živi i radi kao vodič u Seattle i AAI. Često smo se sretali u Cho Oyu BC, Everest BC, Kathmandu... Donio mi je vrlo neprijatnu vijest: Aarita Sherpa sa kojim sam 19. maja 2012. bio na Everestu preminuo je prije mjesec dana! Oni su bili iz istog sela - Thame u Solu Khumbu dolini. Saopštio mi je to još u Punta Arenas i dugo mi je trebalo da se povratim od te šokantne vijesti.


Strmine u pristupu C2 idu i do 45 stepeni.

Antarktik je jedinstven kontinent po svojoj geografiji, klimi, biologiji, ekologiji... Tu se nalazi oko 90% rezervi leda i oko 70% zaliha svježe vode na Zemlji. 98% njegove površine je prekriveno ledom prosječne debljine od oko 2.500 metara. Najveća izmjerena debljina leda je 4.776 m. Ako bi se ovaj led istopio, nivo mora u svijetu bi porastao za 70 metara! Stoga ne bi trebalo da čudi što je Antarktik najvisočiji kontinent - njegova prosječna visina je 2.194 m. Najviša tačka formirana od leda je na 4.093 m, a najvisočiji je Mt Vinson 4.897 m - stjenoviti zaleđeni greben.

Fenomen ozonske rupe iznad Antarktika je za posebnu priču (dobro je osjete u Australiji), ali ga spominjem u kontekstu smanjenog atmosferskog pritiska tako da se izmjerena visina Mt Vinsona od 4.897 metara fiziološki osjeća kao 5.486 metara! Smanjeni atmosferski pritisak i tanji sloj oblaka iznad Antaktika je odgovoran i za izuzetno suhu klimu.

Nadomak Gornjem kampu - C2

Nakon 7 sati napornog uspona stigli smo u C2 na oko 3.770 metara nadmorske visine. Postavili smo šatore i nakon večere otišli na spavanje i zasluženi odmor.
Antarktik ima funkciju planetarnog 'frižidera', regulišući morske struje i svjetsku klimu. Bilo kakav poremećaj na Antarktiku imao bi katastrofalne posljedice na svjetsku klimu. Stoga su ustanovljeni striktni zakoni za posjetioce koji se mogu kretati samo u određenim područjima uz sigurnu udaljenost od životinjskog svijeta (čitaj: pingvina) i strogu kontrolu odlaganja ljudskog smeća.
Zbog izuzetne atraktivnosti broj posjetilaca rapidno raste i približava se 50.000 godišnje. Uglavnom su to turisti na brodovima i pristup im je dozvoljen na malu površinu bez leda. U cilju očuvanja prirode na Antarktiku koriste se specijalne WAG vreće (waste alleviating gel) koje odvajaju tečni od krutog dijela ljudskog smeća. Postoje specijalne i rijetke 'Pi Rupe', obilježene žutim zastavicama gdje se deponuje tečnost. Ta se mjesta na kraju sezone hemijski tretiraju, a kruto smeće se do posljednje mrvice transportuje sa Antarktika u nastojanju da se održi sterilnim (Na ulazu u Iljušin prema Ledu morate progaziti kroz 2 kade za dezinfekciju obuće).


C2 - Gornji kamp na oko 3.770 metara. U pozadini Mount Shinn visok 4.660 metara.

Tokom našeg uspona ka C2 vjetar je bio podnošljiv i dio IMG tima se uspio probiti do vrha. Sutradan, međutim, vjetar se pojačao i mi smo odustali od pokušaja izlaska na vrh. To nije spriječilo grupu od 5 penjača (organizator njemački Amical) da sa vođom Ralfom Dujmovićem (poznat po tome što su i on i njegova supruga Gerlinde Kaltenbrunner uspjeli izaći na svih 14 osamtisućnjaka bez upotrebe dodatnog kisika) izađu na vrh. Poseban razlog za slavlje imao je jedan njihov član koji je ovim usponom kompletirao svih 7 najviših vrhova kontinenata. Ispostavilo se da je od nas 60 koji smo stigli zadnjim prošlogodišnjim letom Iljušina uspjelo to samo nama dvojici!
Adventure Network International (ANI) je dio ALE koji se brine o penjačkim usponima. Osim što imaju svoje klijente za uspon na Mt Vinson, obezbjeđuju stalne posade (barem po dva rendžera) u VBC, C1 i C2 te vode računa da se stroga pravila za zaštitu okoline sprovode u djelo. Nude čak i pristup vrhu na skijama što je bila moja originalna ideja. Na žalost, moj organizator, Mountain Trip mi je tek početkom decembra javio da ne mogu podržati tu moju ideju i bilo je kasno za bilo kakve promjene.
Ipak, znajući sada kakav tvrdi led i kakvi nagibi su na putu do vrha mislim da bi pokušaj izlaska i povratka na skijama bio svojevrsna avantura.


Odmor u pristupu vrhu Mt Vinson (4.897 m)

Narednog dana vjetar se malo smirio. U tri preostala tima u C2 počela se uvlačiti nervoza jer su preostala samo još tri dana do planiranog povratnog leta Iljušina (9. januar). Pod tim pritiskom, oko 9 sati najprije je krenuo AAI tim, a mi sat iza njih. Za nama su krenuli i penjači predvođeni Lidijom iz Adventure Consultants (AC) sa Novog Zelanda. Prije godinu i po sa Lidijom sam gotovo sve utanačio da na Carstensz Pyramid idem sa njenim, AC timom, ali sam u zadnji čas našao jeftinijeg, lokalnog organizatora.
Vjetar se pojačavao i AAI tim je odustao od uspona. Za njima se okrenuo i AC tim. Mi smo nastavili, ali svega još oko sat vremena kada je Jack osjetio da gubi snagu. I mi smo se okrenuli nazad. Nedugo zatim krenulo je nevrijeme praćeno snijegom i znatno smanjenom vidljivošću. Pronašli smo nekako put nazad do kampa i zavukli se u šatore. Nevrijeme je bjesnilo narednih 8-9 sati. Izlazio sam u 10 'naveče' - vjetar se smirivao i ukazivali su se obećavajući dijelovi plavog neba.
Mt Vinson je, inače dio Santinel Range u lancu Ellsworth Mountains u zapadnom dijelu Antarktika. Planinski lanac je 1935. godine otkrio američki istraživač Lincoln Ellsworth. Vrh je dobio ime po Carl Vinsonu, američkom kongresmenu iz Đorđije koji je u prošlom vijeku finansijski izdašno podržavao istraživanje Antarktika. Na njega je 18. decembra 1966. prva izašla grupa penjača iz American Alpine Cluba predvođena Nicholasom Clinchom.
Tek 1985. ALE i ANI su krenuli sa organizovanjem posjeta alpinista ovom jedinstvenom vrhu u neponovljivom ambijentu.

7. januar 2:30 poslije podne - Na vrhu Mt Vinson, 4897 metara visine. Sam vrh je izrazita streha i mada izgleda zaleđen, opasno je približavati se grebenu.

Sutradan, 7. januara, konačno je osvanuo vedar dan sa podnošljivim vjetrom. Krenuli smo oko 8:30 kao prvi od tri tima. Jack je ostao u šatoru - bio se već poprilično istrošio.
Pod povremenim udarima vjetra ekstremnu hladnoću po otkrivenim dijelovima lica osjećao sam kao prženje, kao ekstremnu toplotu. Dovijao sam se na razne načine da spriječim neželjene posljedice. Temperaturu od oko -25C na vjetru od blizu 50 km/h osjećali smo gotovo kao -45C (windchill factor).
Oko 2:30 poslije podne oštrim grebenom izašli smo na vrh. Fantastični pogledi svuda unaokolo. Ogromna bijela prostranstva gdje ljudska noga još nije kročila. Slikanje sa zastavama i poziv kući satelitskim telefonom (Iridium).
Nazad u kampu C2 bili smo za 3 sata. Oliver i Bill bili su do te mjere umorni da su odbili večeru. Satima iza nas pristizao je AAI tim i manji dio AC tima, njih 5. Uspjeli su se domoći vrha. Veći dio AC tima, njih šest uglavnom Brazilaca pod vodstvom Rodriga, ostala je da pokuša naredni dan i nažalost propusti povratni let Iljušinom na koji će trebati čekati barem još 10 dana. Nevrijeme prethodnog dana prilično ih je iscrpilo.
Rodriga sam upoznao na aerodromu u Santiago de Chile. U isto vrijeme smo se slikali sa velikim panoom sa putokazom za Antarktik. Ispostavilo se da su nam se putevi nakon toga često ukrštali.
Narednog dana sam se pribojavao da Jack neće izdržati naporan dan povratka u VBC preko C1. Ispostavilo se da je moj strah bio bezrazložan. Stigli smo na let Twin Ottera do UGC gdje su već mnogi sa nestrpljenjem očekivali Iljušin. Stigao je poslije podne, narednog 18-tog dana.
Od pristiglih putnika prepoznala me je Ariana, djevojka sa kojom sam bio u istom timu pri usponu na Elbrus 2010. Biće jedan od tri člana posljednjeg Mountain Trip tima koji će ove sezone pokušati izaći na Mt Vinson.
U Punta Arenas stigosmo kasno poslije podne 9. januara. Naveče odvedoh moj tim u restoran u Klub Hrvata - Bračana gdje smo uz odličnu večeru obilježili ovu nezaboravnu turu. Vlasnik restorana dozvoli nam da ostanemo do 3 ujutro, a kada izađosmo vani iznenadismo se da se konačno smrklo. Noć nismo vidjeli od prošle godine.
Sutradan uspjedoh uhvatiti sve moje avione do Arizone i svega pet dana nakon vrha Mt Vinsona biti na svom radnom mjestu.
Januar je vrijeme kada se penje na južnoj polulopti i mnogi vrsni penjači bili su ovdje na ledu. Većinu njih sam već poznavao i bilo je zaista uzbudljivo proćaskati sa tim po mnogo čemu zanimljivim, neobičnim i izuzetnim ljudima. Stoga sam ovoga puta i spominjao neka imena, više nego inače. Doda li se tome sva fascinantnost boravka na jedinstvenom Antarktiku mogu reći da je ova tura dobrano obogatila moj život kao rijetko koja do sada. Ukoliko vas zanima, znatno više slika sa ove jedinstvene ture možete naći ovdje ->

 

Naim Logić

 

 

 
search engine by freefind Advanced
PREVIOUS ARTICLES:

 

 

 

 

 

 

 

 

 



 

ZONE 2000 - All rights reserved